Ako ne oprostimo - mi patimo

Kategorija: Psihologija1

Izgleda das u neke osobe pogrešno shvatile kako praštanje funkcioniše. Ako ne žele da oproste svojoj majci što se loše ophodila prema njima, oni misle da je to njen problem. Nije to njen problem – njihov je! Ukoliko ne oprostimo, MI patimo. U većini slučajeva, „kriva" strana nastavlja srećno da ide kroz život, dok vi preživljavate duševne patnje.

Ukoliko ne oprostim zetu što me nije zvao na božićnu žurku, ja patim. Osobe na koje ste ljuti i koje smatrate krivim, neće dobiti čir na želucu, neće provoditi besane noći, neće biti uznemireni i neće osjećati gorčinu. Ja ću. Vi ćete. Nije ni čudo što nam savjetuju da „oprostimo onima koji djelaju protiv nas". To je jedini način da ostanemo zdravi i srećni. Neopraštanje je jedan od najčešćih uzroka bolesti jer kivan um stvara kivno tijelo.

Povrh svega, sve dok mislimo da su drugi odgovorni za našu nesreću odbijamo da priznamo sopstvenu odgovornost. Onog trenutka kad prestanemo da krivimo druge, stavljamo se u poziciju iz koje možemo nešto preduzeti. Svaljivanje krivice na druge je izgovor da ne biste ništa radili povodom, sopstvenog života – izgovor za tapkanje u mjestu.

Neko će reći: „Oprostiću ti, ali neću zaboraviti", a ustvari govori :"Oprostiću ti samo malo da bih posle mogao da se pozovem na sve ovo ukoliko bude trebalo". Pravi oproštaj mora biti potpun.

Mislim da je bitno da živimo svoj život najbolje što umijemo. U životu pravimo mnoge greške, nekad djelamo na osnovu pogrešnih informacija, nekad pravimo gluposti, pa opet sve to radimo najbolje što umijemo.

Niko odmah po rođenju ne otvori oči i kaže: „Odlično! Evo sjajne prilike da upropastim sopstveni život!"

Naši roditelji su nas odgojili najbolje što su umjeli. Sa informacijama koje su imali i primjerima koje su dobili od svojih roditelja zaputili su se na nepoznatu teritoriju zvanu „roditeljstvo". Beskonačno ih kriviti za loše roditeljske sposobnosti je pogubno.

Neki ljudi nikada ne oprosti svojim roditeljima i uprospaste svoj život samo da bi dokazali kako su roditelji krivi. Njihova poruka glasi:" Vi ste krivi što sam bez prebijene pare, sam i nesrećan, tako da sad možete da me gledate kako patim!"

Nećemo stići daleko ako kirivimo druge. Svaljivanje krivice nikad nikome nije pomoglo.
Kad odlučimo da oprostimo, čudesan princip dođe do izražaja. Kako se mi mijenjamo, tako se i drugi mijenjaju. Kako mijenjamo naš stav prema drugima, oni počinju da mijenjaju svoje ponašanje prema nama. Onog trenutka kada odlučimo da promijenimo naš pogled na svijet, i drugi se mijenjaju shodno našim očekivanjima.

Iz knjige Biti Srećan Endrju Metjuz