Narkomanija - smrtonosna potraga za smislom

Kategorija: Psihologija1

Zloupotreba psihoaktivnih supstanci predstavlja jedan od važnih i vrlo aktuelnih društvenih problema. Prema definiciji, narkomianija predstavlja snažnu vezanost osobe za za neku psihoaktivnu supstancu. Svjetska zdravstvena organizacija je definisala narkomaniju kao: "stanje periodične ili hronične intoksikacije izazvano ponovljenim uzimanjem droge."

Razlikuje se: fizička i psihološka zavisnost od droge. Kako će se zavisnost ispoljavati zavisi od djelovanja više faktora: vrste supstance, učestalosti uzimanja, psihičke strukture zavisnika itd.
Zavisnost od psihoaktivne supstance podrazumijeva postojanje bar tri simptoma od navedenih: žudnja za uzimanjem supstance, fizički apstinencijalni sindrom kada se upotreba psihoaktivne supstance prekine, tolerancija na djestvo ranije efikasnih doza supstance, zaokupljenost supstancom, zapostavljanje drugih interesovanja kao i nastavljanje uzimanja supstance i pored znanja o njeoj štetnosti.
Zloupotreba supstance dovodi do oštećenja zdravlja, kako fizičkog tako i mentalnog.

Psihoaktivne supstavce se svrstavaju u tri velike grupe, zavisno od njihovog dejstva na nervni sistem:

1.Depresori - alkohol, sedativi, opijati koji dovode do opuštenosti, pospanosti, osjećaja smirenosti
2.Stimulansi - kokain, krek, amfetamini, ekstazi, kanabis koji djeluju stimulativno na psihomoternu aktvinost, daju osjećaj povećane snage, sreće i pouzdanja
3.Halucinogeni - LSD, meskalin i različiti sintetički proizvodi dovode do stanja izmijenjenog opažanja sa pojavom halucinacija i promijenjenog osjećaja za prostor i vrijeme.

Kako se postaje zavisnik?

Kada razmišljamo o ljudima koji svjesno uništavaju svoj život narkoticima, padaju nam na pamet uobičajene predrasude o zavisnicima kao prestupnicima , pripadnicima nižeg društvenog sloja i kao slabim ljudima koji se teško nose sa životnim teškoćama.

Ipak, to ne mora da bude tako. Istraživanja govore da je sve više omladine iz dobrostojećih porodica koji konzumiranjem narkotika pokušavaju da promijene svoju stvarnost iako ona, za nekog ko posmatra sa strane, uopšte ne izgleda loše. Jedna od teorija ide u pravcu razmatranja pojave sve masovnije prezaštićenosti djece što od njih stvara ličnosti koje, ne mogavši da podnesu svakodnevne frustacije i obaveze posežu za narkoticima kao jednom od načina da izbjegnu bol i umnože zadovoljstva.

Neki od znakova koji bi mogli da nas navedu na razmišljanje da li neko upotrebljava narkotike su: blijeda koža, slabo zarastanje rana, podočnjaci, pojačano povredjivanje, naglo mršavljenje, slabiji uspjeh u školi, traženje novca iz različitih razloga, nestajanje novca iz kuće itd.
Zavisnost je poregredurajuća bolest. To znači da dovodi do poremećaja svoh fizioloških, bioloških i metaboličkih procesa, kao i do sveukupnog propadanja organizma i urušavanja ličnosti.
Osoba se osjeća dobro samo pod dejstvom supstance. Čim ovo dejstvo prestane nastupa apstinencijalna kriza - neprijatni simptomi kojima organizam signalizira da mu je potrebna nova doza „goriva". Takodje, dolazi i do promjena na polju psihe. Urušavaju se moralna načela, osoba postaje manipulator koji samo razmišlja kako da dodje do droge, ne vodeći računa ni o čemu drugom.

Mnoge osobe koje su uživaoci droga navode da ih je na taj put navelo više raznih faktora od kojih se izdvajaju: nestabilno i haotično funkcionisanje porodice, nedostatak vezanosti, topline i komunikacije izmedju djece i roditelja, izuzetna stidljivost ili pak agresivno ponašanje djeteta u okruženju, druženje sa djecom koja su sklona socijalno devijantnom ponašanju.
Nešto nedostaje unutar osobe što se ispunjava narkoticima. Ali kako rešavanje problema ne podrazumijeva bijeg od istih kroz drogu, tako se i ispunjenje duše za onim za čime žudi ne dešava kroz kreiranje još veće žudnje. Jer zavisinik uvijek žudi, a supstanca mu to omogućava. Tako ga uvodi u sopstveni pakao.

Zašto se postaje zavisnik?

Da li je narkomanija društveni, lični ili pak duhovni problem? Odgovor na pitanje nije lak.

Potrebno je uroniti u nečiju dušu da bi se ovaj odgovor dobio i podijelio sa drugima. Ako se podje od principa duhovnosti, može se primijetiti da je jedan od osnovnih zahtjeva koji stoje pred čovjeka zahtjev za integrisanošću.

Problem narkomanije nosi jedan paradoks. Nije sama narkomanija problem već ono od čega osoba bježi u drogiranje. Obično je to nemogućnost suoučavanja sa frustracijama svakodnevnog života, nemogućnost podnošenja osjećaja manje vrijednosti, nemogućnost da se osjeti istinska povezanost sa drugima.
Droga daje osjećaj svemoći, osjećaj da svi problemi mogu da se prevazidju bez napora i suočavanja sa svojim ograničenjima. U svijetu kojim vlada supstanca, zavisnik se osjeća da sve može, a ništa ga ne pritiska i niko mu zaptavo ne treba, jer je veći od svih.

Nažalost, ovo je ugovor sa djavolom. Kao i Geteovom Faustu kome je djavo ponudio svjetsku slavu u zamjenu za dušu, tako i zavisniku droga daje sve da bi mu uzela sve. I više od toga. Oaza u koju se bježi kad je teško postaje surovi mučitelj kojeg u jednom trenutku zavisnik pokušava da zbaci sa svojih ledja. Često neuspješno.
Izgleda da nko od nas ne može pobjeći od sebe i svojih osjećaja. Suočavanje sa sobom, sa svojim emocijama, sa svijetom takav kakav je jedini način da porastemo i postanemo ispunjeni ljudi.
Svemoć ne postoji, ako i postoji nije rezervisana za čovjeka. Za čovjeka je rezervisana skromnost u sveopštem poretku. Znanje o sopstvenim snagama i ograničenjima je ono što će nam donijeti istinsku moć i mir. Da bi se spoznalo i zaliječilo sebe, potrebno je iskusiti patnju koju promjena nosi sa sobom. Ta je patnja neuporedivo manja od one koju za sobom ostavlja droga.

Liječenje i izlaz

Liječenje se sastoji iz dvije faze: faza detoksikacije i faza održavanja apstinencije.

Liječenje često obuhvata i hospitalizaciju kao i rad sa stručnim licima, psihijatrima, psiholozima itd.
Različiti psihoterapijski pravci različito posmatraju proces izlečenja. Koriste se bihejvioralne,kognitivne, psihoanalitičke metode. Recidivi su česti. Neuspjeh je čest. Bolest je vrlo iscrpljujuća za zavisnika, njegovu porodicu, terapeuta...
U mnogim pravcima se ističe važnost izlečenja ne samo od zavisnosti od droga već i izlečenja ličnosti od onih problema koji su je do droge doveli. Uvijek ima nešto iza od čega se bježalo. U terapiju se često uključuje i cijela porodica sa ciljem da se disfunkcionalni obrasci ponašanja promijene na nivou porodice kao sistema.

Ako jedan član oboli, to je problem cijele porodice. Vrlo često se uključuje i logoterapija ili terapija smislom jer zavisnici imaju jedan smisao života, izliječeni zavisnici drugi. Na mjesto droge kao božanstva, smisla i vrhovne vrijednosti mora doći nešto drugo veće, jače i snažnije od droge. Nešto što čovjeka ispunjava, a ne proždire ga, nešto što ga pokreće, a ne sputava ,nešto što ga čini dijelom svijeta, a ne izopštenikom.

Zato mnogi programi oporavka za zavisnike uključuju i duhovne komponente. Na kraju, taj smisao mora svako da nadje za sebe. Da bismo bili istinskim dijelom svijeta i života moramo biti dio nečega vrijednog. Ta vrijednost mora biti nemjerljiva bilo čime drugim. Naš smisao za koji se vredi boriti, koji vredi njegovati mora biti plemenit, mora uključivati Ljubav... Kao što je rekao Niče: "Onaj koji zna zašto živi, može da podnese bilo koje kako."
Kad konačno znamo šta je za nas važno, onda možemo nastavimo da rastemo dalje...

psiholog Adrijana Pejaković

Ustanova koja nudi stručnu pomoć pri prevazilaženju problema sa narkoticima nalazi se u Podgorici, na Kakarickoj Gori - Javna ustanova za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci „Podgorica".

Za ovaj tekst je korišten seminarski rad „Narkomanija kao jalova potraga za duhovnošću"(www.besplatniseminarski radovi.com)