I am love - Žana Poliakov

Kategorija: Spirit & living

“Duša se hrani onim što je veseli” je rečenica koju smo od Žane Poliakov toliko puta čuli, odnosno pročitali dok je radila kao urednica magazina Sensa. Ako su i njene knjige “Soulfood” i “Lovemarks” uveselile i nahranile vašu dušu, sigurno ćete se obradovati i trećoj, pod nazivom “I am love”, koja je najavljena  za kraj aprila. Više o  toj i drugim temama, Žana je podijelila sa nama u ovom razgovoru

Da li pisanje predstavlja vrstu lične terapije za vas?

U početku itekako, u pravom trenutku sam otkrila knjigu Julie Cameron – Put umjetnika, to je u neku ruku duhovni vodič za otkrivanje sopstvene kreativnosti i ona ima vrlo jednostavne metode, a jedna od njih su jutarnje stranice. Ustanete ujutru i napišete 3 strane rukom sve što izadje iz vas. To nije bilo nizakoga nego neka vrsta uspostavljanja kontakta sa samim sobom, sa sopstvenim potrebama, emocijama, intuicijom, dušom… šta je ono što nas ljuti, šta nas sprečava ili šta mislimo da nas sprečava a šta nas veseli, jer duša se hrani onim što je veseli – i eto način kako da otkrijete. A to ne znači da morate da postanete pisac, ovo isto važi za bilo kog umjetnika u svim poslovima i profesijama. Neko će otkriti da uopšte ne želi da bude doktor već da popravlja automobile, neko da ga režija više ne zanima ali da se pronalazi u novim medijima ili da je odličan terapeut, ili sve zajedno. Šta god to bilo mi smo svi na putu a kad smo već na putu neka bude onda put umjetnika.

Potom se moje pisanje preselilo na moj website www.zanapoliakov.com pa iz digitalnog u analogne medije, razni tekstovi za razne novine, kolumne za Elle, potom sam postala urednica Sense, onda su došle i knjige Lovemarks i Soulfood, razni umetnički radovi, tako da sad ne znam da li mi je pisanje terapija, postoji trenutak kad spoznaja prelazi u stvaranje, kreaciju… mislim da sad više slušam šum jutarnjih zvijezda i zapisujem, ponekada.

Obzirom da ste upoznati sa velikim brojem vještina, tehnika, različitih alternativnih metoda koje nam mogu pomoći, koju od njih biste posebno izdvojili? Koju ste probali i koja vam posebno prija?

Ako nešto nisam do sad isprobala, sigurno ću. Divno je bilo što sam ono što volim da radim pretvorila u svoj posao, ja sam se istraživanjem i učenjem raznih tehnika bavila i prije no što sam postala urednica Sense, a i sad kad više nisam – sa jednakim uživanjem čitam, istražujem i praktikujem, i dalje. Igram se. Mislim da život ne treba shvatati previše ozbiljno te stoga fokusiranje na jednu alternativnu metodu bi bilo previše ozbiljno od mene, a pomaže sve. Svaka holistička metoda može da pomogne duši koja traži put kako da se izrazi i koja bi da se zabavlja. Moji prijatelji makrobiotičari imaju izraz – Svaka je bolest izlječiva ali nije svaki čovjek, te ono što meni pomogne ne mora da znači da će pomoći i drugoj osobi u istoj situaciji, prosto različiti smo. Usput sam naučila da radim sa Bachovim cvjetnim kapima te su moje konsultacije kombinacija cvjetnih remedija i svega što sam do sad otkrila da je potrebno osjetljivim dušicama.

Da li se bavite jogom i/ili meditacijom?

Uradim pozdrav suncu ujutru i posle malo posjedim sama sa sobom, nikakva posebna mistika – tijelu koje je 80 posto vode treba malo da se promućka a razumu da se malo dogovori sa dušom šta će danas da rade, hoće zajedno ili odvojeno, i to je to. Uglavnom mi meditaciju zamjenjuju jutarnje stranice koje i dalje pišem za sebe svakog dana a meditiram i dok hodam, postala sam veliki poštovalac onih koji šetaju pa sam im se pridružila.

Koliko su trenutno vaši lovemarks (ožiljci) “vidljivi”? Da li “blijede” vremenom?

Pa ja sam svoje Lovemarks zapisala i objavila, samim tim oni su postali literatura i više nisu moji. Mislim da je Henry Miller rekao da jedini način da preboliš ženu je da je pretvoriš u umjetnost. Tako i ja, samo u mom slučaju su muškarci. I Marina Abramović, čuvena umjetnica ima onaj divan performans koji je radila sa svojim tadašnjim partnerom Ullay-om, Great Wall of China, svako je krenuo sa jednog kraja Velikog kineskog zida i hodali su, hodali i hodali samostalno sve dok se negdje u sredini nisu susreli i nastavili svako u svom pravcu. Moram da priznam da mi je to najljepša metafora o vezama, mi zamišljamo da to traje ko zna koliko, ali šta je to u poredjenju sa vječnošću – samo treptaj leptirovih krila. Svi smo mi samo posjetioci na ovoj planeti.

Tako da nema više ožiljaka, sve je to umjetnost.

Da li su neka od trenutnih dešavanja u vašem životu bila na vašoj listi želja za budućnost?

Na kraju knjige Lovemarks, glavna junakinja živi u Londonu, nekako mi se čini da to ima veze sa ovim što se dešava danas J Imam kolekciju svojih žurnala koji govore o mojim željama, planovima, nadanjima i namjerama. Uglavnom se namjere dešavaju i poneka želja.

Vaše knjige Soulfood i Lovemarks su vrlo brzo postale bestseleri. Kad možemo očekivati novi naslov?

Krajem aprila ove godine izlazi I AM LOVE ili još jedna knjiga o zbunjenosti u izdanju Mono i Manjane, mog dragog izdavača. I spremamo još raznorazne zanimljive stvari – dosta su me zaposlili do kraja ljeta a sve je zanimljivo i zabavno, njima baš odgovaraju ove okolnosti jer mogu da se fokusiram na pisanje i razvoj sopstvenog lovemarka. Lovemarks inače u teoriji advertajzinga je kad nešto volite da volite.

Da li smatrate da mi sami u potpunosti odredjujemo vlastitu sudbinu ili…?

O da, naša realnost je naše ogledalo, zapravo mi samo dobijamo ono u šta vjerujemo, ako vjerujemo u sudbinu i da se ona ne mijenja, tako ćemo i živjeti. Ako vjerujemo u karmu i da smo definisani dogadjajima iz prethodnih života, tako će biti – stalno ćemo srijetati ljude iz prošlih života. Ako vjerujemo da smo gospodari svoje stvarnosti i da možemo da biramo iz prostranstva varijanti šta namjeravamo da uradimo, onda smo kreatori. Što je naravno druga riječ za umjetnike, zar ne?

Kako je došlo do prestanka rada u magazinu Sensa?

Pa ja već znam da sve što se dogadja ima neku svrhu i znam zašto me energija katapultirala iz Sense - prosto tamo je bila neka stagnirajuća presija a osoba poput mene može samo da raste i da se razvija u okruženju punom ljubavi, poštovanja i podrške. Da stagniram, ne mogu, niti da životarim, niti da radim za platu ako nema nekog izazova i ne razvijamo misiju koju sam utkala u Sensu - kad toga nema, neko vrijeme sam udarala krilima u plafon, a onda se neko  toliko osilio da je pomislio da krila može da mi odsječe, poetično rečeno, jer su ona za Sensu nebitna, kao i ja sama, koja sam je “kupala u svjetlosti i oblacima“ jedno 4 godine od samog početka u Srbiji. Isto tako, tim koji sam odgajila je imao najslabiju kariku u liku moje zamjenice Maje Pakić, ispostavilo se da je imala neke dogovore sa direktorkom izdanja i direktorom iza mojih ledja. Ja sam pod pritiskom potpisala sporazumni raskid ugovora  i sjutradan spakovala svoje Buddhe, patuljke i sve sitnice iz redakcije i otišla jer je tako od mene traženo. Momentalno mi je isključen mejl i telefon kao da sam ratni zločinac a ne glavna i odgovorna urednica magazina za srećniji život. Kao što ste vidjeli, ona je momentalno postala urednica, nespremna za sve to, pod pritiskom i bez mog blagoslova, njena duša je znala šta je uradila, ne izdaje se tek tako urednik koji te je doveo i postavio na to mjesto - i sama se posle 3 broja raspala. Sada je suspendovana. Na žalost, ta kompanija pati od ozbiljnih problema kad menadžment postavlja urednike koji bukvalno “dave“ svoje saradnike i zbog njih dolazi policija te po zakonu moraju da je suspenduju. Moje pitanje je zašto oni koji su je postavili nisu takodje suspendovani? Umjesto toga, ti isti nesposobnjakovići postavljaju novu urednicu koja je fina osoba, ali o temama kojima se Sensa proslavila jednostavno nema pojma, niti ima ko da joj pomogne i pokaže jer Sensa tim više ne postoji.

Sad ja samo mogu da posmatram sa strane jer sam ionako imala namjeru da se preselim u London i da se pozabavim svojim knjigama i svojom internacionalnom karijerom. Ili jednostavno da ne radim ništa i uživam u svojim novim istraživanjima i putovanjima. Radim stvari koje volim, kad počnu da me opterećuju i kad počnem da ih doživljavam kao posao a ne kao igru, vrijeme je da dižem jedra i otisnem se u novo more i otkrijem nova prostranstva.

Nikad se ne zna kakvo dobro proizilazi iz nečeg što na prvi pogled izgleda loše.

Koliko se, po vašem mišljenju, Sensa promijenila od tada?

Ne bih znala, energija koju sada ima Sensa je toliko loša da nisam nijedan broj otvorila nakon što sam otišla iz redakcije krajem oktobra 2011. Zbog svih dogadjaja sa urednicom koja davi saradnice i raznoraznih gluposti koje okružuju Sensu sada, ja sam se javno distancirala od magazina i ogradila od svega što nova uprava radi.

Ko od sadašnjih čitaoca ne vidi i ne osjeća promjenu, ne moram ni da objašnjavam, nek slobodno nastavi da je kupuje. Ignorance is a bliss, istina ali ne i u ovom novom periodu kada laž i obmana vrlo brzo izlaze na vidjelo. Sada je vrijeme kada maske padaju i svi pokazuju svoje pravo lice. Fantastično vrijeme, po medijima i vijestima zvuči kao da je kraj svijeta blizu a u stvari smo samo obasjani nevjerovatnom količinom svjetlosti - pa sve možemo da vidimo jasno.

M. P.