Anksioznost i napadi panike

Kategorija: Psihologija1

Veliki broj ljudi pati od povremenih napada panike. Takođe veliki broj ljudi ne razumije zašto im se to dešava jer doživljavaju kao da se panika javila iz vedra neba i da nije ni sa čim povezana. A teška je, neprijatna i doživljava se fatalno. Pa kako i da ne poželimo da pobjegnemo od takvog stanja?

Baveći se problemima življenja sa kojima se ljudi suočavaju uvidjeli smo da su strah od života, anksioznost i napadi panike, sve češći pratioci svakodnevice sve većeg broja ljudi. Sve je više osoba, posebno onih mlađih, između 20 i 35 godina, koji nam se obraćaju za pomoć zbog te vrste problema. To je, zapravo, uzrast na kojem život postaje ozbiljniji u svojim zahtjevima-odvajanje od primarne porodice, završavanje fakulteta, zapošljavanje, stvaranje ozbiljnije intimne veze, brak, roditeljstvo... Život postavlja zadatke za koje se ljudi ne osjećaju dovoljno spremnima, i ta nespremnost izaziva strahove, anksioznosti a, često, i napade panike. Suočeni sa sve većom potrebom ljudi da razumiju šta im se dešava i da dobiju neke smjernice, znanja o tome kako se mogu nositi sa ovom vrstom problema, koleginica Renata Senić i ja smo napisali knjigu "Strah od života-o anksioznostima i paničnim napadima" u kojima nudimo razumijevanje ovih problema, i korisne savjete o tome kako ih prevazići.

Vještina življenja

Da bismo bili uspješni u složenoj igri zvanoj život potrebno je da dobro poznajemo pravila igre, da budemo vješti "igrači" i naučimo dobre strategije koje će nam uvećati šanse, a smanjiti rizike. Kako "uzeti sve što ti život pruža", a ne izložiti se i svim rizicima koje to sa sobom nosi? Kako znati koji su rizici nužni, a koji se mogu izbjeći? Kako prihvatiti rizik, a ne odreći se šanse? To zaista zahtijeva vještinu življenja. Ako je imamo, ne plašimo se života. Ako je nemamo, od njega nas hvata strah. Svakoga ponekada uhvati strah od života. Ali, ljudi se na različite načine bore sa tim strahom. Neki ga prevazilaze tako što se trude da bolje upoznaju "pravila igre", zakone i pravilnosti života. Postaju realniji. Kad znam pravilnosti, mogu nešto i da predvidim, pa onda to i nije toliki rizik. Ako još poznajem i sebe, sopstvene vrline i mane, kompetencije, sposobnosti i vještine, ali i slabosti, mogu da predvidim i sopstvene reakcije i mogućnosti snalaženja u rizicima života. Ako imam i volju da popravim ono što mi nedostaje da bih bolje "igrao" tu igru, upornost i strajnost da poboljšam sopstvene "alatke" za rešavanje životnih problema i rizika, onda ću biti osoba na koju mogu da računam kad se nađem u nekoj nevolji. Moći ću da se pouzdam u sebe. Imaću samopouzdanje.

Psihofiziologija anksioznosti

Reakcije na stres, anksioznost i paniku su arhaične, odnosno nekada su imale konkretan smisao. Sve reakcije koje su se našim precima javljale kao reakcije na strah (kada ljudi nisu živjeli zaštićeni u višespratnicama i iza zaključanih vrata, morali su živjeti u stanju pripravnosti da bi preživjeli. Tada je na primjer šuškanje lišća moglo da znači prisustvo divlje zvijeri ili pak da samo vjetar jače duva).

U današnje vrijeme se ove reakcije javljaju kao reakcije na anksioznost i paniku i predstavljaju odgovor organizma (urođeni genetski mehanizam koji nam pomaže da se zaštitimo u životu) koji je u psihologiji poznat kao „flight or fight" ili „bori se ili bježi" situacija.

Kada je „bori se ili bježi" odgovor aktiviran, nervne ćelije su aktivirane i hemijske supstance kao što su adrenalin, noradrenalin i kortizol (hormon odgovoran za stres) oslobođene su u krv. Oslobađanje ovih supstanci dovodi do dramatičnih promjena u organizmu. Počinjemo ubrzano da dišemo, krv se povlači iz digestivnog trakta i usmjerava ka mišićima i udovima, zenice se šire, impulsi postaju brži. Imuni sistem nas oprema povećanom aktivacijom i mi postajemo spremni – fizički i psihološki - za borbu ili bijeg.

U suštini ovog mehanizma je da zaobilazi našu racionalnost. Možemo pretjerano odreagovati čak i na najnebitniji komentar. Naš strah je pretjeran.

Ovaj mehanizam je „dizajniran" tako da izaziva mnogobrojne mišićne reakcije i kontrakcije i veliki fizički napor. Fizička aktivnost efektivno razrađuje hormone stresa koji su otpušteni kao rezultat aktivacije „bori se ili bježi" odgovora. Kada „opasnost" prođe, odnosno kada prijetnja bude eliminisana, naše tijelo i um vraćaju se u mirno stanje.

Renata Senić, psiholog

Pogled sa strane

Neke osobe, dok se ne nađu pred problemom koji prevazilazi njihove mogućnosti rešavanja, ne razvijaju sposobnosti koje su im potrebne za suočavanje sa takvom vrstom zadataka koje život postavlja pred njih. Kada se to desi, uhvati ih panika. Njihov Ego biva preplavljen napetošću sa kojom ne može da se nosi. Nije dovoljno jak ni vješt za breme života, nema  "alatke", sposobnosti kojima bi riješio situaciju. Tako nastaje panika. Situacija se doživljava kao pitanje života ili smrti, "biti ili ne biti", što izaziva i tjelesne reakcije koji imamo u situacijama kada nam je život ugrožen, kao da bježimo od ogromne zvjeri koja hoće da nas proždere. Iako, gledano sa strane, nekom drugom situacija u kojoj se osoba u panici nalazi uopšte ne bi izgledala kao borba za život, onaj kome se to dešava je izgubio mogućnost da "gleda sa strane". Osoba je izgubila "ptičju perspektivu", mogućnost da šire pogleda na svoju situaciju. Ona je hiperfokusirana na "zvijer" koja joj prijeti. Njena percepcija je iskrivljena, a reakcije su u skladu sa iskrivljenom percepcijom. U takvoj situaciji, ljudi se često fokusiraju na sam panični napad, na simptome, tegobe, strahove... i oko toga počinje da im se okreće život. Ulaze u začarani krug. Umjesto da se bave problemima koji su doveli do paničnog napada, zapravo, nerazvijenim sposobnostima zbog kojih nisu mogli da se suoče sa izazovima života, oni se bave posledicama-panikom, i sve više se zatvaraju pokušavajući da izbjegnu rizike.

Jedna od mojih klijentkinja je razvila napade panike kada je trebalo da počne da radi, i suoči se sa sopstvenim sposobnostima. „Da li će se pokazati kompetentnom?, Da li će moći da izdrži tempo, svakodnevno ustajanje, radno vrijeme...". Napadi panike su joj bili alibi da se ne suoči sa tom situacijom. Drugi klijent je dobio panične napade kada se suočio sa tim da na fakultetu ne mogu da prođu njegova „muvanja", prepisivanja i slični načini kojima je uspijevao da dobija ocjene u srednjoj školi. On je navikao da život ide lako, a sada je život od njega zahtijevao ozbiljnije posvećivanje zadacima i trud. Očekivanje da se život podređuje našim potrebama je čest izvor frustracije i paničnih stanja. Netolerancija na nedostatak udobnosti, lakoću življenja i netolerancija na odvajanje (separaciona anksioznost), najčešći su uzroci anksioznih stanja i paničnih napada. Kod dobrog dijela klijenata su panični napadi otpočeli ulaženjem u neku ozbiljnu vezu (strah od bliskosti), prekidom neke duže veze ili odvajanjem od roditelja. Sve su to situacije koje su ih suočavale sa nedostatkom nekih sposobnosti za nošenje sa njima.

Lični rast - osnova dobrog života

Ako ne razvijemo bazične sposobnosti za nošenje sa životom, preostaju nam, u suštini, samo dvije moguće strategije. Jedna je da "umanjimo život", a druga da povećamo sposobnosti. Ako "umanjimo život", smanjićemo i strah od njega. Umanjićemo svoje potrebe, svesti ih na nužni minimum, i nećemo se, u tolikoj mjeri, suočiti sa nedostatkom svojih sposobnosti. U tom slučaju nećemo imati ni napade panike. Patićemo, najvjerovatnije, od neke druge vrste problema (dosade, apatije, praznine, besmisla...), ali ne i od panike. Ako povećamo sposobnosti po mjeri svojih potreba, nećemo patiti ni od kakve neurotične patnje. Mučiće nas samo ono što je Frojd zvao "svakidašnja nesreća". Zapravo, od nužnih, ali podnošljivih frustracija koje život sa sobom nosi. Nikada nam neće biti baš "sve po mjeri", biće lijepih i ružnih dana, sreće i tuge, radosti i nezadovoljstava. Što smo "bolji majstori" (sa razvijenijim "alatkama"- sposobnostima), biće više onih lijepih od onih ružnih stvari u našim životima.

Osloboditi se straha

Oblast jakih anksioznosti, paničnih napada i straha od života nalazi se negdje između dvije moguće strategije –„življenja" ili „životarenja".  U "ničijoj zoni". Između umanjivanja života i povećavanja sposobnosti za nošenje sa njim-ili za življenje. U zoni zvanoj "životarenje". Ako hoćete da se oslobodite panike i straha od života, preporučujem vam da se odlučite za povećanje vlastitih sposobnosti. Naučite da živite život u potpunosti, bez straha. Biće teško, ali se isplati i to može naučiti svako. Postoje načini i tehnike za razriješenje. Kud god da krenete, želim vam sreću.

Nebojša Jovanović, psiholog, psihoterapeut i pisac. Tri decenije bavi se psihoterapeutskim radom. Osnivač je novog psihoterapijskog pravca-O.L.I. Psihodinamske Integrativne Psihoterapije i, već duži niz godina, edukuje buduće psihološke savjetnike i psihoterapeute iz ovog metoda. Osnivač je i O.L.I.-psihodinamskog coaching sistema (edukacije za trenere životnih vještina-"life coach") Predsjednik je Udruženja za Psihoterapiju, Savjetovanje i koučing Srbije. Objavio je: -Romane: "Biti jedno","Susret", (Beoknjiga ). "Nečujna muzika postojanja", Humorističko-psihoanalitičke eseje : "O zvocanju i ljubavi" i "O zavođenju i ljubavi",  knjige iz oblasti psihologije: "ADD/ADHD-Deficit pažnje i hiperaktivnost kod djece.", "Kako se naštimovati uz pomoć biofidbeka" ,Psihologija Uspjeha - "Živjeti ili Životariti"

Kontakt tel: 063-1575082, email: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. , www.akademijauspeha.com , www.biofidbek.com , www.savetnik.org.rs