Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

TRANSFORMACIJA je andjeo za februar.

Inspirativna poruka andjela TRANSFORMACIJE,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Promjena se desava kada preuzmes odgovornost za svoju svjesnost i primjenjujes je u svakodnevnom zivotu malo po malo. "

piše:Snežana Radusinović

SAMO NEK' JE S ANDJELIMA

Transformacija je ljekovita akumulacija. To je žižna tačka u kojoj se sakupljaju, sabiraju i ukrštaju svi mali i veliki koraci koje smo ikada napravili u pravcu promjene. To je zvijezda u čijem se blistanju sažima svaki trun zvjezdane prašine, svaki, pa i naneznatniji, napor da se mrdnemo naprijed, da se pomjerimo iz starog, da prevazidjemo obrasce koji nas ograničavaju, da nadidjemo prepreke koje nas usporavaju. Svi naši napori da se mijenjamo, mali i veliki, nedostatni i dostatni, oni koji su nam bili smiješno beznačajni i oni koji nas još drmaju dubinom svog značaja, susrijeću se u čarobnom trenutku velike promjene – transformacije. Zato nijedan korak naprijed, ma kako nam se činio slabašan i neznatan, nije uzalud napravljen.

Trenutak transformacije svim našim stremljenjima daje naknadni smisao. Svim krizama, svim preispitivanjima, svim lutanjima, svim gubljenjima i pronalaženjima. Transformacija je glamurozni trijumf naknadne pameti koji novom svjetlošću i svjesnošću obasjava naše svekoliko iskustvo. U svjetlosti transformacije svaki komadić našeg života dobija dragocjenost svrhe i smisla. Svako parče našeg života, svaki bogovjetni dan, izgledao nam on bezvrijedan, bačen, proćerdan ili duboko proživljen, vrijedan, bogomdan... postaje neizostavni djelić šire slike koja nas fascinira svojom svježinom, svojom neistraženošću, svojom novinom...

Transformacija je jednosmjerni put u novo. Put bez mogućnosti povratka.To je duboka kvalitativna promjena poslije koje više ništa nije isto. To je granična linija koja zauvijek dijeli ono što smo bili od onog što sada jesmo. Transformaciju ne možemo odagnati ni opozvati. Kada se jednom nadjemo sa one strane crte, nemoguće je vratiti se na staro. Kao što je nemoguće leptira koji je zalepršao krilima vratiti u čauru. Kao što je nemoguće latice koje su se raskrilile u cvijet smotati nazad u pupoljak. Kao što je nemoguće prve proljećne izdanke sabiti natrag u klicu.

Ima nešto neopisivo, neizrecivo, nedokučivo u samom trenutku transformacije. Transformacija je granica bez graničara. Bez ograda. Bez oznaka i biljega. Bez naznaka u prostoru i vremenu. Bez najave gdje će sa tačno i kada će se tačno desiti. Zato ni nama samima često nije jasno kada smo tačno prešli liniju. Kada smo zagazili u snijeg cijelac. Kada smo se obreli u netaknutom, nepoznatom, novom... Stoga trenutak transformacije nalikuje magiji, nečemu višestruko većem i moćnijem od nas. O transformaciji ne odlučujemo, transformaciji se samo predajemo i prepuštamo.

No, iako se čini da se transformacija dešava nekako nezavisno od nas i van naše volje, kao kakav čarobni hemijski proces kome svjedočimo, sve što prethodi blistavosti te čarolije, u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato je transformacija u strastvenoj ljubavi sa ličnom odgovornošću. Niko se nikada nije transformisao, ako to nije želio, ako tome nije težio, ako to nije namjerio. U osnovi svake transformacije je lični izbor. Na početku svake transformacije je slobodna volja, svijest da možemo i želimo da se mijenjamo, da rastemo, da prihvatamo izazove raznih puteva i stranputica kako bi svoj život učinili drugačijim i boljim. Svi koraci koji prethode transformaciji kao trijumfalnoj, ljekovitoj, magičnoj završnici, koraci su vodjeni sviješću da promjene počinju od nas.

Zato se, ispirisani andjelom februara, pokrenimo na promjenu. Krenimo malim ili velikim koracima, mjerom svojih trenutnih mogućnosti, svjesni da će svim našim naporima, prije ili kasnije, pripomoći magija transformacije – ljekovite akumulacije i da ćemo se jednom naći na mjestu kome svim bićem stremimo.

Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

PRIHVATANJE je andjeo za novembar.

Inspirativna poruka andjela PRIHVATANJA,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Dopusti da se magla bezvrijednog rasprši. Kreni naprijed i prigrli život onakav kakvim ti se predstavlja. Vježbaj umijeće inkluzije i dopuštanja."

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK' JE S ANDJELIMA

Prihvatanje je svesrdno DA kojim smo spremni da cijelim svojim bićem uzvratimo na sve što nas zadesi na našem putu. Prihvatanje je mir sa svime u nama i sa svime van nas. To je odsustvo svakog otpora, nulta tačka iz koje izvire bezrezervna dobrodošlica svekolikom iskustvu. Prihvatanje je bistrina koja se ničim ne da zamutiti, dubina koju nijedna bura neće zatalasati, vedrina koju nijedan oblak ne može zamagliti... Prihvatanje je spremnost da svaki, pa i najbolniji trenutak primimo i prigrlimo i da sa ljubavlju pogledamo u njegovu suštinu. I da se ogledamo u njoj.

Prihvatanje spokojno plovi dubinama našeg sopstva, izmičući udicama naših misli. Tamo gdje su misli uzvrpoljene, uzvrzmane, uskovitlane ...nema nirvane prihvatanja. Misli neumorno pletu mrežu u kojoj smo stalno i lovac i ulovljeni. Misli nam uporno kroje kapu pod kojom se stalno roje brige i nemiri. Misli vješto vode vrzino kolo u kome se vitlamo i vrtimo do besvijesti. Opčinjene i opijene našim željama, misli uzalud jure zlatne ribice. Tek nam u spokoju prihvatanja postaje jasno da se sve želje ispunjavaju tamo gdje sve prihvatamo.

Koliko vam se puta desilo da u očajnickom otporu nekoj situaciji ili osobi samo uvećavate njenu moć ? Da u pokušaju da izbjegnete bolno iskustvo samo dublje tonete u bol ? Da u opsesivnom bježanju od problema idete direktno u slijepu ulicu ? Neprihvatanje na magičan nacin umnožava muku.

Prihvatanje nije isto što i pristajanje na muku. Ono nema u sebi ravnodušnost i malodušnost odustajanja. Prihvatanje je punoća naše duše u akciji. To je svjesnost da sve što vidim ispred sebe predstavlja dio mene, da je svaki dogadjaj materijalizacija moje duše i da mi služi kao ogledalo.
Kad god se upecamo u ludilo dnevne drame, u brige, sukobe, mentalne programe, vrednovanje ljudi i dogadjaja ... ljekovito je zapitati se koji se neprihvaćeni dio mene materijalizuje u prepreke, konflikte, probleme. Koji me dio moje duše sa čežnjom gleda kroz "spoljašnje" probleme i strpljivo čeka da bude zavoljen, prigrljen, prihvaćen? Šta u sebi poričem i opozivam svadjajuci se sa svojim djetetom? Šta u sebi gušim optužujući svog partnera? Čega se svoga odričem odbijajući zadatak na poslu? Ova nas zapitanost često vodi prihvatanju, a prihvatanje nestanku "problema".

Prihvatanje ima čarobnu moć zagrljaja! Ako ste ikada svim srcem zagrlili nekoga ko je ljut na vas, onda znate da ljutnja, grč, bijes, otpor čudesnom brzinom nestaju u blagosti, bliskosti i budnosti zagrljaja!

Zato, inspirisani andjelom novembra, prigrlimo svakoga dana sva naša iskustva, svjesni da nam prihvatanje može postati ljekovita raskrsnica i prekretnica.

Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

LJUBAV je andjeo za januar.

Inspirativna poruka andjela LJUBAVI,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Suština zadovoljstva i temelj spokoja. Ljubav je pokretanje vašeg duha na
uspostavljanje novih veza. Ljubav nadilazi tugu, otklanja ozlojedjenost i iscjeljuje odvojenost. "

piše:Snežana Radusinović

SAMO NEK' JE S ANDJELIMA

Ljubav je u svom najčistijem obliku stanje potpune protočnosti, stanje potpune povezanosti sa sobom i drugima, stanje koje ne poznaje i ne priznaje nikakve prepreke...
Nema te blokade koju ljubav ne može da rastvori. Nema tih zamandaljenih vrata koja ljubav ne može da otvori. Nema tog obruča koji ljubav ne može da rastoči bez naprezanja, truda, napora, sa lakoćom kojom prvo proljećno sunce rastapa jutarnju slanu...Kao što rijeka ne zastaje pred brvnom koje se prepriječilo u njenom koritu, već se
sa elegancijom olimpijske šampionke u umjetničkom plivanju izvija i izliva preko njega i teče dalje, tako ni ljubav ne zastaje pred strahom, kontrolom, sujetom...Ljubav jednostavno teče tokom koji se ne može osujetiti, kontrolisati, zaplašiti...

Ljubav teče tako glatko i lako jednostavno zato što priznaje, prihvata i obuhvata svekoliku raznovrsnost života. Ljubav se raduje različitostima. Ljubav se razvija na raznolikosti. Kao što su najbujnije, najjedrije, najbogatije bašte baš one u kojima ima najviše različitih vrsta, od "neuglednog" poljskog cvijeća do "glamuroznih" ruža, bašte u kojima svaka biljka ima svoje mjesto u razbarušenoj divljini naizgled lišenoj svakog poretka.. Tako je najpunije ljubavlju ono srce u kome ima mjesta za sve i svakoga, za sva proživljena iskustva ma kakva ona bila, za sve ljude ma šta nam oni donijeli, za sve scenarije, buduće i prošle, štagod oni sadržal...

Ljubav ne poznaje hijerarhiju, za ljubav ne postoji veliko i malo, značajno i beznačajno, vrijedno i bezvrijedno. sve je vrijedno, sve je značajno, sve je veliko... Ljubav vidi vrijednost u svemu, u svakom biću, u svakom dešavanju, u svakom iskustvu... Ljubav zato ne upada u zamke poredjenja. Ljubav odolijeva iskušenju da poredi, jer zna da cijeni unikatnost života, neponovljivost svakoga dogadjaja, posebnost svake osobe koja nas dotakne, bio to susret šarolik i kratak kao leptirov vijek ili odnos koji traje koliko čitav naš život...

Tajna ljubavi je tajna otvorenosti i prihvatanja. Ljubavi ima napretek odvajkada, sada i zauvijek, za svakoga. Ljubav je demokratija najvišeg reda. Ona ne poznaje ekskluzivitet. Ona nije dar za odabrane. Ona je svima dostupna, uvijek i bez ikakvih uslova. Za ljubav nam ne treba kvalifikacija. Za ljubav ne polažemo prijemni ispit. Ljubav ne zaslužujemo. Ljubav ne otplaćujemo. Ljubav ne zaradjujemo...Voljeti znači otvoriti srce i prihvatati sve što nam ide u susret. Biti voljen znači biti prihvaćen u otvoreno srce...bez zadataka, bez zahtjeva, bez očekivanja...

Iako smo svi makar jednom u životu bili zavedeni ekskluzivom romantične ljubavi u kojoj smo toliko " posebni, odabrani, nezamjenjivi" voljenoj osobi da ona ne može da diše bez nas, osobi koja je nama važnija od svega i svakoga na svijetu, bez koje nijedan tren nema svoju ljepotu i smisao.... iskustvo nas uči da su mnoga pravila isplivala iz pozadine takve ljubavi često je gaseći kao da nije ni postojala. Nepisane, a podrazumijevane regule o tome što smijemo, a što ne smijemo, što se od nas očekuje, što mi očekujemo, što je poželjno, a što nezamislivo, što je dozvoljeno, a što apsolutno zabranjeno.

Prava, istinska, čista ljubav ne poznaje pravila. Ona ne potpisuje "specijalne" ugovore. Ona nema nikakvu agendu, ona ne sastavlja svoje zakone stavku po stavku, on ne zna za klauzule i sitna slova ispisana u fusnotama na dnu strane. Jedini zakon prave ljubavi je – volim ono što jeste. Volim te takvog kakav jesi. Primam te u svoje srce bez namjere da te mijenjam, prilagodjavam sebi, usavršavam...Primi me u svoje srce bez namjere da me usavršavaš, oblikuješ, mijenjaš... Sagledaj moju unikatnost. Opipaj hrapavost mog dijamanta, moje netaknute, nebrušene ljepote. Odloži sve svoje brusilice, svoja očekivanja, fantazije, projekcije o tome kakva treba da bude...Osjeti moju različitost i otvori srce za nju.

Zato se inspirisani ljubavlju, andjelom januara, otvorimo za svekoliku raznovrsnost koju nam život svakodnevno nudi i prosto volimo ono što jesmo i što drugi jesu ...

Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

NJEŽNOST je andjeo za oktobar.

Inspirativna poruka andjela NJEŽNOSTI,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Preduzmi akcije koje odražavaju mudrost tvog srca. Daj darežljivo i lako i brižno i ljubazno se odnosi prema sebi i prema drugima."

SAMO NEK' JE S ANDJELIMA

Nježnost je sočnost naše duše! To je kvintesencija naše zrelosti. To je slasna mješavina svih aspekata našeg bića. To je slast naše suštine! Kao što voćka dozrijeva u jesen i buja prepuna gustih sokova u kojima njen prirodni ukus doživljava svoje krajnje domete, tako naša duša nježnošću izražava svoje najuzvišenije momente! Ne kaže se slučajno raspekmezio se neko ko se raznježio. Kao što se sokovi zrelog voća stapaju i krčkaju u glatki, sjajni, sočni, slatki pekmez, koji je svakome ukusan, koji svakome prija, tako duša koja se raspekmezila u sokovima svoje nježnosti svakome prianja za srce. Nema tako tvrdog srca koje se nježnošću neće razmekšati. Nema gvozdenih vrata koje nježnost neće otvoriti. Nema prepreke na putu koju nježnost neće rastočiti...

Nježnost je promjena agregatnog stanja naše unutrašnjosti. Nježnost alhemijskom čarolijom najtvrdju dušu otvara, naokoreliju namjeru rastvara.

Biti nježan znači otopiti sve granice sa spoljnjim svijetom, biti nježan znači preliti se preko svake barijere, male ili velike, biti nježan znači spojiti se i stopiti se u meku, sočnu, ukusnu jednost sa svime što jeste.

Nježnost je treperavi titraj iz naših najdubljih dubina. To je jezik koji svi razumijemo suštinom svoga bića. Zato nam nježnost otvara vrata naše suštine i suštine svega oko nas.

Nježnost je prefinjena mekoća koja uspostavlja žilave, vitalne, trajne veze. Svako od nas doživotno pamti nježnu ruku koja nas je makar i na tren dotakla u neprilici i nevolji. Niko od nas ne zaboravlja nježne oči koje su nas ozarile i oblagotvorile blagoslovom i dobrotom kad nam je bilo teško. Svaka nježna riječ koja nam se ikada ulila u dušu, tamo je zauvijek ostala. Nježnost je satkana od tananosti koja pušta korijenje neuništivih žila.
Kad god smo bili nježni ostavili smo dubok trag. Kad god nas je dotakla nježnost primili smo nezaboravan i dragocjen dar.

Zbog svega ovoga nježnost nije slabost. Nježnost je snaga posebnog kova. Kada se pustimo u nježnost, kada sebi dopustimo da se rastopimo iznutra, naša suština svojim najsladjim tokovima teče ka svakom ušću. Tokovima nježnosti svi se putevi otvaraju, putevima nježnosti svi se mostovi priklanjaju. Nježnost je ponuda koja se ne odbija, nježnost je kalem koji se na svaku podlogu prima, nježnost je melem koji za sve prianja.

Zato, inspirisani andjelom ovog mjeseca, budimo nježni prema drugima i prema sebi. Pustimo da nam iz srca klija nježna namjera prema svima koje sretnemo na našem putu i posmatrajmo kako se okolnosti, situacije, dogadjaji preokreću i teku ka smiraju i sreći.

Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

PODRŠKA je andjeo za decembar.

Inspirativna poruka andjela PODRŠKE,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Ostani povezan(a) i pusti druge da ti pridju. Proširi svoj kanal primanja i davanja.Istupi naprijed sa ohrabrenjem i budi raznovrstan(a) i pravovremen(a) u korišćenju svih svojih resursa. "

piše:Snežana Radusinović

SAMO NEK' JE S ANDJELIMA

Jeste li se nekada iscrpjeli, umorili, istrošili podržavajući svoje bližnje, pokušavajući da im pomognete svojim znanjem, saosjećanjem, iskustvom, novcem, prisutnošću, mudrošću, radošću...šta god ste imali da ponudite? Jeste li nekada bili ljuti što oni ne vide vaše davanje, ne cijene ga i ne koriste? Jeste li ikada u dubini duše zamjerili partneru i prijatelju što je nezahvalan za svu pruženu podršku?

Podrška je, po mom osjećaju, u svojoj najčistijoj formi stanje totalne lakoće...To je lako pružena ponuda u ruci koja ne očekuje ništa zauzvrat.To je ljubavlju ispunjena prisutnost za blisko nam biće puna svijesti da to biće samo mora da napravi odlučujući korak.To je svjesnost da nam nije data moć da živimo za druge i umjesto drugih...Kao što suncu nije data moć da cvjeta za biljku, niti da raste umjesto nje. Sunce zna da je samo isijavanje svjetlosti, samo stanje tople, zračeće prisutnosti, samo tiho, istrajno blistanje blagodetno za sve biljke ovoga svijeta koje će podržane i ozarene same pustiti svoje mlazeve u visine, same razgranavati svoje korijene, same donositi izdašne cvjetove i plodove.

Kada god smo umorni, nezadovoljni, zabrinuti podržavajući druge, kada god nas ovaj proces iscrpljuje i troši, tada zapravo i nismo u stanju podrške. Umor, nezadovoljstvo, briga, po pravilu su znak da "podržavajući" prijatelja, partnera, dijete zapravo razrešavamo neku svoju ličnu, nerazriješenu priču..Priča o podršci samo je pozornica na kojoj se naizgled odvija drama našeg djeteta, partnera, prijatelja, a koja iza kulisa krije našu vlastitu dramu. Pod velom podrške drugome mi zapravo podržavamo sebe u nekom nezavršenom, nazacijeljenom, još uvijek aktivnom procesu. Zato se, podržavajući, bez obzira na svekoliko izobilje naših ponuda, osjećamo umornim, a oni koje podržavamo savijaju se pod teretom dobijenog "dara".

Kada smo opušteni i spokojni podržavajući druge, kad nam u srcu istrajava mir i povjerenje u dobre ishode usred uzburkane "strahote" koja je snašla naše bližnje, tada smo u stanju suštinske podrške. Mirni smo, jer znamo da drama na pozornici nije naša, puni smo povjerenja, jer znamo da će dijete, partner, prijatelj sami naći izlaz iz svoje slijepe ulice. I što god da damo iz takvog stanja – osjećanje, misao, mudro pitanje, toplinu dodira ,ili čak samo nijemu, ćuteću, prihvatajuću prisutnost...biće melemno, blagodetno, ljekovito.Podržavajući, dajemo lako i bez napora, oni koje podržavamo sa lakoćom primaju dar koji je zaista njima namijenjen.

Magija podrške počiva na jasnoći granica, na svjesnosti o tome što je moje, a što je tvoje. Moje je da ti, kao na sličici koja ilustruje andjela Podrske, ponudim oslonac za iskorak preko zida koji se ispriječio, tvoje je da oslanjajući se na mene, iskoračiš i preskočiš zid...

Inspirisana andjelom decembra, sa radošću i lakoćom pišem ove redove. Moje je da vam ponudim ovu pričicu, vaše je da uradite sa njom što god poželite!

Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile...

POVJERENJE je andjeo za septembar.

Inspirativna poruka andjela POVJERENJA,
odlomak iz "Knjige andjeoskih karata" autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

"Pokreni se vodjen(a) unutrašnjim znanjem, a ne prilagodjavanjem na spoljašnje iskustvo. Pusti svoje pretpostavke i potrebu da kontrolišeš život kao kreativni proces."

piše:Snežana Radusinović

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo ... Povjerenje je prihvatanje činjenice da se "projekti" koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?

U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost ... ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje ... kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta... povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju ... Povjerenje je rešenje kada nema više ničega što bi vam moglo navigavati putanju...

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara ... prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila ... nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše ... iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti ... prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.

Inspirisani andjelom septembra povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Piše: Snežana Radusinović, akreditovana facilitatorka Igre Transformacije
Više informacija na www.transformisi.me