I bi... cipela

Kategorija: Naš gost

Ručno raditi žensku obuću je veoma kreativan umjetnički zanat koji obavljam sa puno ljubavi, predanosti i strasti, kaže Tamara Luma, dizajner obuće, koja se poslije dugogodišnjeg boravka u Italiji vratila u Crnu Goru  i nastavila svoj rad

Kako je došlo do toga da se bavite ovim zanimanjem?

Crtanje cipela je oduvijek bio moj hobi. Dogodilo se to da sam otišla u Italiju 1996. godine, sa ciljem usavršavanja jezika. Prilikom boravka tamo, naišla sam na škole specijalizovane za dizajn obuće. Upisala sam jednu od njih 2000. godine, tačnije školu pod nazivom Polimoda, koja se nalazi u Firenci. Završila sam dvogodišnji kurs dizajna obuće. Nakon toga, uslijedilo je stažiranje u Bolonji, zatim jednogodišnji rad u jednoj firmi gdje sam radila kao modelar. U Rimu sam, sasvim slučajno, naišla na zanatlije koji su me naučili ručnoj izradi cipela, uputili me u rad i otkrili neke od brojnih tajni ovog divnog zanata.

Što vas inspiriše da stvarate nove modele?

Možda može zvučati neobično, ali moja inspiracija je sama koža - u različitim bojama. Dovoljno je da je uzmem u ruke i već se rađa nova ideja.

Da li biste obuću uopšte mogli nazvati vašom strašću?

Ručno raditi žensku obuću je veoma kreativan umjetnički zanat koji obavljam sa puno ljubavi, predanosti i strasti. Žene koje kupuju i nose moje modele to jednostavno osjećaju i cijene.

Vaši modeli su, između ostalog,  i unikatni?

Tačno je, moji modeli su unikatni u smislu izrade, jer je njihovo stvaranje dugotrajno i mogu reći da je svaki model jedna posebna priča. Međutim, to ne znači da kupci ne mogu poručiti za sebe svaki od mojih modela. Ja im dajem mogućnost da izaberu, naruče izradu obuće po njihovoj želji, broju, boji, stilu i ukusu. Pružajući im tu mogućnost,
žene mogu da ostvare svoj san koji se tiče cipela.

Koliko je  boravak u Italiji uticao na odabir vašeg zanimanja?

Poslije završene Više Turističke škole, otputovala sam u Italiju radi učenja jezika, ali je, slobodno mogu reći, sama sudbina za mene namijenila nešto sasvim drugo. Čitav slijed događaja je ukazivao na to da će moj hobi, moja strast prerasti u moj posao, ovaj koji radim već više godina sa toliko ljubavi.

Ipak, vratili ste se u Crnu Goru i  nastavili rad...

Da, vratila sam se u Crnu Goru posle 14 godina. Tokom godina boravka u Italiji, gdje sam formirala i porodicu, ipak su želja za povratkom i nostalgija bile prejake. Ipak, te godine nisu bile uzaludne, što potvrđuje moj rad za koji se nadam da će i u Crnoj Gori biti uspješno realizovan.

Zanimljivo  je da je jedna od svjetskih glumačkih zvijezda, Žilijet Binoš, nosila upravo jedan od vaših modela  za potrebe snimanja filma...

Da. U Cortoni ( mjestu gdje sam živjela i imala svoju radnju) snimao se film "Coppia conforme" - "Neobičan par" sa Žilijet Binoš. Za potrebe snimanja, tražili su odgovarajuće crvene cipele. U razgovoru sa Žilijet, ponudila sam se da pomognem pri izboru. Izabrale smo jedan divan par cipela  od crvenog gamoša sa visokim potpeticama, koje su joj se mnogo dopale. Bilo je divno i uzbudljivo vidjeti moje crvene cipele na bioskopskom platnu.

Još jedna zanimljivost se dogodila tada. Sa Žilijet je došla i njena asistentkinja Ivana, igrom slučaja, iz Berana. I ona je bila oduševljena, kako saradnjom, tako i mojim modelima, pa sam i za nju uradila sandale po njenoj želji i mjeri. Naravno, bila je veoma zadovoljna.

 Duži vremenski period imali ste radnju i u Italiji. Kakvo je bilo interesovanje za vaš rad i vaše modele?

Cortona je mjesto između Peruđe i Firence  koje je jako posjećeno, ljeti je uvijek mnogo turista iz cijelog svijeta. U moju radnju su ulazile žene iz Londona, Pariza, Njujorka, bile su tu Holanđanke, Njemice, Australijanke itd. Sve one su na moje modele reagovale sa oduševljenjem i uzvikom: "Oh, my God. Look-handmade shoes!" Uvijek bi kupile par ili dva, a mene je jako zabavljala ta njihova reakcija i, mogla bih reći, značila više i bila veća satisfakcija od same prodaje. Jako često se dešava da od njih dobijem mejlove sa pohvalama. Govorile bi mi:"Ah, Tamara, kad biste vi otvorile radnju u Londonu..." ili "Da je ovakva radnja u Njujorku, vi biste bili bogati..." Ali, mene je moja zemlja vukla nazad...

Koje su vaše želje, snovi koje se tiču vašeg rada?

Moja želja i moj san je da od mog posla stvorim prepoznatljiv crnogorski brend, cipele  - made in Montenegro, koje bi, uz pomoć 2-3 mašine bile rađene kao limited edition i koje bi bile plasirane na inostranom tržištu. Stažirala sam (2002.godine) u fabrici "Suttor Mantellassi u blizini Bolonje, gdje se izrađivala muška obuća poluručno-polumašinski.  Na dnevnom nivou radili bi i po 40 pari cipela, a imali su i jedan proizvod vrhunskog kvaliteta koji je, kao takav, plasiran i prepoznat u cijelom svijetu. Moj san je proizvodnja tog tipa.

M.P.